Drugi svjetski rat doveo je do velikog rascjepa među Bošnjacima.

Jedan dio njih pristupio je Narodnooslobodilačkom pokretu, veliki broj njih bio je u domobranstvu Nezavisne Države Hrvatske, a manji broj i u četnicima. Ovakava ideološka podjela dovela je do lutanja Bošnjaka u periodu Drugog svjetskog rata ali i poslije kada komunisti preuzimaju vlast. Ipak, jedna struja mladih bošnjačkih intelektualaca nastojala je probuditi nacionalnu i vjersku svijest kod njih. Mladomuslimanski pokret u periodu socijalističke uprave predstavlja jedan od simbola antipatije. Zbog jasne ideološke isključivosti, jasno je da je ocrnjavanje organizacije u socijalističkom periodu bilo dobro i poželjno što, svakako, svjedoči o neznanstvenom diskursu autora koji su pisali o mladomuslimanima iznoseći o njima vlastite stavove, bez argumenata.

Tako u djelu “Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija” od Envera Redžića navodi se sljedeće: “Nijemci su bili zadovoljni što su imali jedno militantno uporište u organizaciji Mladi Muslimani. S druge strane Mladi Muslimani našli su u njenim okupatorima ne samo pravog ideološko – političkog saveznika već i izvor za snabdijevanje oružjem. Prema jednom ustaškom izvještaju, Mladi Muslimani u Sarajevu imali su oko 400 pušaka.” Ovu tvrdnju Redžić desetak godina kasnije u djelu “Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu” nije ponovio, što implicira da je netačna. Ipak, iznosi još jednu tešku konstataciju: “(…) Povezivanje Mladih Muslimana i njemačkog okupatora došlo je na liniji njihovih osnovnih opredjeljenja – islamskog i nacističkog fanatizma, na liniji svjetske uloge islama i svjetskog poslanstva njemačkog Rajha”. Stavljanje islama i nacizma u istu ravan u to vrijeme predstavljalo je veliki atak na islamsku tradiciju Bošnjaka. Džon Šindler koji je pisao o “usponu globalnog džihada kroz historiju” navodi da se “1941. godine u Bosni  se pojavljuju radikalni islamisti – Mladi Muslimani koji će od samog početka okupacije biti saradnici okupatora”. Određena ideološka neobjektivnost nagnat će i prof. Edhema Muftića da na jednom akademskom skupu u Sarajevu, govoreći o sadašnjosti, navede da su u BiH “na sceni tri fašistička pokreta koji je konstantno ruše a to je pročetnički, proustaški i mladomuslimanski pokret”. Iako je kasnije povukao izrečeno o Mladim muslimanima vjerovatno je ostao pri takvom mišljenju. Naime prilikom jednog govora u Lukavcu, kao predsjednik Udruženja “Josip Broz Tito”, rekao je da je “Josip Broz Tito došao iz bajke, izvršio besmrtno djelo oslobođenja i ponovo se vratio u bajku (…)”. Sasvim je jasno da ovakvi autori bošnjačku politiku Drugog svjetskog rata stavljaju pod kišobran nacizma i fašizma.

Posmatrajući činjenice stvari su naravno daleko drugačije. Nigdje nije moguće naći relevantan dokaz saradnje mladomuslimanskog pokreta sa nacistima i ustašama. Istraživanjem Organizacije i njihovih ciljeva vidljiva je tek briga za sebe. Njihov antifašizam nije bio sporan niti komunistima, štaviše bio je dokaziv, no zbog sasvim jasnog antikomunizma kojeg su propagirali pripadnici mladomuslimanskog pokreta sasvim je logično da je taj pokret prikazan kao negativan u toku socijalističke Jugoslavije, odnosno u okviru saradnje sa okupatorom i neprijateljima jugoslavenskih “naroda i narodnosti”. Zanimljiv prikaz mladomuslimana dao je Smajo Mandžuka navodeći njihovu ideološku isključivost: “Istraga i sudski procesi nad pripadnicima Mladih muslimana otkrili su kakve potencijalne opasnosti je u sebi krila ova, na oko bezazlena ‘vjerska omladinska organizacija’. Potvrđeno je i dokazano da je MM imala razrađenu političku ideologiju na vjerskim dogmama islamskog fundamentalizma. (…) Kroz istrage i suđenja jasno i nedvosmisleno je utvrđeno da je većina članova bila antikomunistički opredijeljena. (…) Insistirali su na vraćanju strogim moralnim principima, koje je propovijedao ‘božiji poslanik’ Muhamed”.

Jedan od mladomuslimanskih ideologa Mustafa Busuladžić smrtnu kaznu nije dobio zbog profašističkog djelovanja, nego zbog pisanja o stanju muslimana u komunističkoj Rusiji (tada Sovjetski Savez). O ideologijama koje su u to vrijeme mučile svjetsku pozornicu Busuladžić navodi: “U ratu ideologija naš je put islam. Mi se borimo da se održimo kao muslimani, da pribavimo sebi prava koja nam pripadaju kao pravim sinovima naše grude. (…) S toga nam nije potrebno niti želimo posezati za tuđim niti novim ideologijama, koje su tuđe našim mentalnim osobinama, našem psihičkom ustrojstvu, našoj etici i našoj predaji”. Busuladžić ne samo da ne koketira sa nekom evropskom ideologijom, već ih sve bezrezervno odbacuje i promovira samo jedan mogući put za Bošnjake – islamski.

U martu 1941. godine na sastanku u kući Zije i Ismeta Ćersije udruženje “Mirza Safvet” postalo je Društvo Mladih Muslimana. Ubrzo je održana i osnivačka skupština koju je vodio u prostorijama “Trezvenost” Tarik Muftić. Sarajevska štampa prenije je vijest da je osnovano udruženje sa zadatkom “… kulturno – prosvjetnog uzdizanja muslimanske omladine, kao i vaspitanje u duhu islama…” Ipak, zbog izbijanja Drugog svjetskog rata tj. napada Njemačke i njezinih saveznika na Jugoslaviju, te osnivanja NDH, ustaška vlast nije dopustila registraciju Društva, te je njihovo vodstvo uputila na Ustašku mladež, režimsku organizaciju koja je prema tadašnjim zakonima bila jedina legitimna omladinska organizacija. Taj čin brojnim historičarima i kritičarima režima poslužio je kao osnovni temelj za blaćenje mladomuslimanskog pokreta. bosnae.info