U Evropu se ne može praznih ruku, pogotovo ne sa šipkom u džepu.

Na putu prihvatanja univerzalnih vrijednosti, ovdašnja politika morat će dubinski demantirati dosadašnju sebe.„Potrebna nam je moderna, liberalna i građanska država. Treba nam evropski uređena država i u njoj bosanskohercegovačka šara. Boja koja će dominirati mora biti plava, evropska.“

Čija je ovo izjava? Prva asocijacija je na nekog političkog čelnika, liberalno-građanskog ili socijaldemokratskog. Tko bi pomislio da je ovo izjava reisu-l-uleme Islamske zajednice BiH, Huseina ef. Kavazovića.

U vremenu velikih političkih sukoba oko dvije koncepcije, one građansko-liberalne, zasnovane na ljudskim pravima, i one nacionalističke, zasnovane na kolektivnim pravima, ovakva izjava dolazi od poglavara jedne vjerske zajednice, a ne iz politike. Nije ni čudo jer naše politike su u velikoj mjeri neuke i zakovane u suprotnostima i isključivostima. Za njih se uvijek temeljno-ljudsko suprotstavlja kolektivnom. Ali, jedan vjerski lider, odgovoran za stanje vjere i svojih vjernika, ne uzmiče pred onim što opterećuje i vjeru i vjernike. On dobro zna da je vjera osobna stvar i osobni odnos prema bogu, ali veoma dobro zna da se vjera iskazuje javno i kolektivno, kroz zajednicu. To za njega nije ni suprotnost, niti nepomirljivost. Politika je uvijek na klackalici ili-ili, jer je ona borba za vlast i temeljni problemi čovjeka se promatraju samo iz aspekta vlasti, to će reći – moći. A tu nestaju razlike, sve se svodi na isto, pokoravaju se partijama podjednako i pojedinci i kolektivi. Uvijek se traže sredstva koja ih drže u ovisnosti o vlasti i u pokornosti. U vjeri tih suprotnosti nema, ljudsko i kolektivno je pomireno bez isključivanja. Vjerski lider ne pokorava, on omogućuje slobodu u vjeri i objedinjava je u kolektivu, u zajednici.

Vjernici i država

Navedena izjava nije eksplicitno vjerska, čini se, čak, da je to napuštanje temeljnih vjerskih principa i odlazak na ideološki teren politike. Ali, reisu-l-ulemi je jasno da položaj vjernika ovisi o karakteru države i stanju u društvu jer vjerske zajednice su dio društvene strukture. Odgovornost prema vjernicima je odgovornost prema državi i društvu. Zato njegova izjava ne čudi, ona je u skladu s njegovim poslanjem. Čudi, međutim, politička ekskluzivnost te izjave. Poruka je univerzalna, obuhvaća univerzalne vrijednosti i odnosi se na sve politike koje se u našoj zemlji vode. Ona nije upućena samo bošnjačkim strankama koje okupljaju muslimane, nego svima.

Liberalizam, modernizam i građanstvo u cjelini su evropske revolucionarne ideje 18. stoljeća, nastale u vrijeme vrlo oštro podijeljenih društava po raznim osnovama, od vjerskih i sektaških, do socijalnih, staleških, političkih. To su zapravo ideje protiv podjela na siromašne i bogate, potlačene i privilegirane, obespravljene i zaštićene, pravovjerne i krivovjerne, itd. Sve te razlike su se mogle ukinuti samo na principima slobode svih ljudi po rođenju, jednakosti svih ljudi u društvu, dakle u zajednici koju čovjek tvori, u solidarnosti i brizi jednih za druge, što je moguće samo u bratskim zajednicama u kojima je drugi uvjet svakog opstanka. Te ideje su ispisane na zastavama građanskih revolucija u Evropi i na njima je izgrađena današnja Evropa. Kada kažemo evropska, onda smo rekli građanska, liberalna, pravna i solidarna.

Izgradnja takvih država, dakle, mora polaziti od slobode i jednakosti svakog člana društva jer su to temeljna ljudska prava. Ta prava se ostvaruju u zajednici;  pojedinačno i kolektivno nisu u suprotnosti. Demagoške politike prave te razlike pa radi kolektivnih interesa žrtvuju pojedince, ili radi pojedinačnih interesa žrtvuju zajedničke vrijednosti. U prvom slučaju je kolektivni fanatizam, u drugom egocentrizam. Zato je važna ova veza vrijednosti, one trebaju biti date skupa.

Što to znači za BiH, kakvu to BiH priziva reis Kavazović?

Usred suprotstavljenih i nemuštih politika, on je povukao jasnu crtu između evropskog i našeg, bosanskohercegovačkog, i na to upozorio političku javnost. Ako smo evropski narodi (a to svi o sebi tvrde), ako smo politički narodi a ne vjerske skupine, moramo prihvatiti evropske vrijednosti i odvojiti politiku od vjere. Ako želimo da nam država opstane i razvija se, ona mora biti evropska, tj. liberalna i građanska. Nemoguće je zagovarati evropski put i držati se istovremeno egoizma, pojedinačnog ili nacionalnog. Sloboda, bratstvo i jednakost su univerzalne vrijednosti i ne mogu se separatno i dozirano primjenjivati.

Smisao poruke

To je, dakle, smisao reisove poruke. Drugim riječima, treba napustiti vjersko-nacionalističku koncepciju vlasti i zaustaviti etničke podjele u društvu. Nacionalne stranke kao vodeće političke snage moraju napustiti svoje nacionalističke paradigme i povući jasnu razliku spram svojih dosadašnjih dugogodišnjih politka, moraju se razlikovati od sebe, ukoliko žele priključiti BiH Evropi. Nije više uvjerljiv verbalni patriotizam; od njega se naša država izlizala i istanjila tako da više ne može biti ni moneta za potkusurivanje. To nije stvar političke snage, nego mjera domoljublja, ovjerena političkom vizijom države, a ne politikom stranačke koristi, koja se uglavnom svodila na korist „naših ljudi“. U takvoj političkoj praksi nigdje nije bilo ni države, ni naroda. Neodlučnost se ne može više pravdati nepostojanjem prihvatljivog partnerstva, nacionalizmom drugih koji prisiljavaju na vlastiti.

Oni koji prvi izađu iz svojih dosadašnjih matrica imaju šansu, oni će se potvrditi kao evropski, građanski i liberalni. Politika se ne može više voditi na uravnoteženju nacionalizama, nego na njegovoj neutralizaciji. BH blok je imao priliku za novu koncepciju, a pitanje je koliko će nova vlast, bez njega, tu priliku koristiti. Ne radi se samo o obrani države, koja je ugrožena, niti o zanemarivanju nacionalnih interesa, koji su u BiH realni. Radi se o novom uređenju države, o novoj ideologiji koja će omogućiti da se  društveni interesi, i oni građanski, i oni narodni, ostvaruju a da se država ne razara. Stranke se moraju odlučiti i izjasniti, po tome će biti prepoznatljive.

Sloboda, jednakost i bratstvo se ne mogu izigravati i simulirati, nego moraju pretvoriti u zakone, konkretne zapovijesti na kojima se ostvaruje život građana. Lako je biti za jednakost kada si u manjini, treba biti za jednakost kada si većina. U sadašnjem stanju, jednakosti nema čak ni unutar jednog naroda, unutar jedne partije, a kamoli među ljudima i narodima u cjelini.

Napuštanje nacionalističkog koncepta vlasti, vlasti privilegija, korupcije i nedodirljivih, i prihvaćanje evropskih vrijednosti, uključuje veoma jasne i odlučne poteze. U Evropu se ne može praznih ruku, pogotovo ne sa „šipkom u džepu“.

Prvo, nužno je reafirmirati povijesnu utemeljenost države BiH na istini. Državnost BiH je obnovljena i potvrđena na zasjedanju ZAVNOBiH-a, 25. novembra 1943. godine. Državnost BiH su donijeli antifašisti, partizani, a ne nikakvi drugi pokreti, nacionalni ili vjerski.

Jasna razgraničenja

Tih pokreta je bilo, neki su bili čak prosvjetiteljski i hrabri u komunističkom vremenu, ali nisu bili alternativa fašizmu i nisu bili državotvorni. Prekrivati njima antifašističku borbu povijesna je neistina. Ova razgraničenja moraju biti jasna, a to znači da se ulicama trebaju vratiti imena antifašista i tvoraca države, i onih koji su tu državnost čuvali. U nekim našim gradovima, nacionalističke vlasti su promijenile ta imena pa ulicama i trgovima dale imena zločinaca i ideologa fašizma. Ovo razgraničenje zahtijeva i obnovu partizanskih grobalja i spomenike, i osiguranje sredstava za njihovo održavanje. Antifašizam je evropska vrijednost i s njim se ulazi u Evropu.

Drugo, treba donijeti odgovarajuće zakone koji BiH potvrđuju kao liberalnu, građansku i demokratsku državu. Određeni stepen liberalizacije je postignut u ekonomiji, ali je to preraslo u anarhiju u privatizaciji društvene imovine, tj. imovine građana, omogućilo korupciju i kriminal jer je država preuzela na sebe biti mjera liberalizacije, što je u suprotnosti s liberalizmom. Naročito je značajno donijeti zakone u oblasti poreskog sistema koji će omogućiti porast cijene radne snage, omogućiti poslodavcima da reinvestiraju, da se proširi tržište rada i zaustavi ekonomsko iseljavanje. Apstraktni pojam naroda iza koga faktički stoje nacionalističke elite i njihovi interesi treba zamijeniti konkretnim socijalnim grupacijama, radnicima, penzionerima, invalidima, poslodavcima, činovnicima… To su grupacije kojima se bave vlasti u evropskim zemljama.

Treće, ukoliko se vlast želi pridržavati temelja liberalizma, mora izgrađivati sekularnu državu. Uvlačenje vjere i vjerskih institucija u institucije države direktno je u suprotnosti s temeljnim ljudskim pravima, jer „državna religija“ preuzima na sebe određivanje kriterija vjere, procjenjivanje vjere pojedinaca, preuzima na sebe kriterije pravovjernosti i krivovjernosti, vrši pritisak na građane podobne i nepodobne. Zapravo, time država ukida ljudima temeljna prava i nameće im obrasce vjerskog ponašanja. Nacionalne stranke, bez izuzetka, isforsirale su zakon koji je u suprotnosti s našim Ustavom i na „zakonit“ način uključile vjeru u institucije države kao njihovu komponentu, zatim u odgojno-obrazovne institucije, civilna udruženja, i dodatno podijelile društvo. Nova vlast u BiH, ma tko je činio, ukoliko želi biti liberalna, građanska i evropska, treba u prvom svom nastupu ovaj zakon vratiti u ustavne okvire. BiH ne može imati evropsku budućnost s nacionalnim religijama, jer odnosi među religijama će inače diktirati odnose među narodima, odnosi među narodima karakter države. Država mora biti izvan toga, ona mora biti sekularna. Sekularizam ne protjeruje vjeru iz domova i duša vjernika, kao što se tvrdi, nego vraća vjeru k vjernicima i oduzima joj državne moći. Evropske države su sekularne pa nije vjera zamrla kod pojedinaca, niti je nestala u društvu.

Četvrto, mora se konačno objasniti kakav je karakter našeg nedavnog rata bio. Nedvosmisleno je da se radilo o agresiji i obrani od agresije. Agresija je bila na državu, ne na vjeru. Istina je da se vjera zloupotrebljavala i upotrebljava u ratu, kako za agresiju tako i za obranu. Ali rat nije bio vjerski ni za koga. Rat se vodio za uništenje države, s druge strane za njenu obranu. Borci koji su branili državu nisu branili vjersku državu, nego onu za koju su se građani opredijelili na referendumu. Naš je referendum bio programatski, ne samo obična provjera mišljenja. Oni koji su dali živote za svoju državu, možda su bili dobri vjernici, vjera ih je dodatno obvezivala na obranu države, ali cilj borbe je bila država. Zato je službena upotreba imena borac/branitelj/šehid osjetljivo pitanje i one koji su dali svoje živote za državu nije korektno odvajati jedne od drugih vjerskim obilježjima. Oni nisu svoje živote dali za vjeru, nego za državu, vjersko obilježje patriotizma nije ni prikladno ni istinito, bez obzira na snagu vjere koja je borce održavala u jednoj neravnopravnoj i gotovo beznadnoj borbi. Zašto svijetu dajemo argumente protiv sebe.

Peto, mora se reafirmirati još jedna od temeljnih evropskih vrijednosti, a to je bratstvo. To je vrijednost razumijevanja, solidarnosti i međusobnog pomaganja; to je jedna od temeljnih vrijednosti evropskog građanstva. Ta vrijednost briše sve razlike među ljudima, drugi je brat kao čovjek, bez obzira na etničko, vjersko ili socijalno porijeklo. To je ljudska vrijednost koja se danas, nažalost, održala samo u nekim zatvorenim sektama. Bratstvo je izumrlo čak i kao komunistička vrednota, karakteristična za naše šire društvo, i uvijek u sintagmi bratstvo-jedinstvo. Nitko ga više ne smije ni pomenuti kao da je smrtonosni virus. Biti protiv bratstva je ideološko očitovanje protiv komunizma, iako je to jedna od najstarijih oblika zajednice koju je formirao sv. Franjo, zajednica siromašnih i čistih, odanih jedni drugima. Fratar je u značenju brat, i bez obzira na to izvorno značenje, današnji nacionalisti franjevce poistovjećuju sa komunistima i svojim glavnim političkim protivnicima.

Nalazimo se u vremenu u kome treba povući odlučne poteze. Nije u pitanju samo država, nego kakva država. Ona postoji i sada, ali stagnira, naši građani svih nacija bježe od nje jer je neperspektivna, u njoj se ne osjećaju dobro bez obzira koliko je (ne) vole. Moramo znati kakvu državu želimo i kakvu treba graditi. Kakvoću te države odredio je jedan vjerski poglavar. Da li ga politika može slijediti? On sigurno zna što je dobro za njegove vjernike. Da li znaju drugi?

Piše: Ivo Komšić

(Vijesti.ba / Analiziraj.ba)